Na 23. Liburnia Film Festivalu dodijeljene su nagrade najboljim filmovima i autorima. U konkurenciji za osam festivalskih nagrada je prikazano 18 recentnih hrvatskih dokumentaraca, a i žiri i publika složili su se – najboljim je proglašen “Mirotvorac” redatelja Ivana Ramljaka.
„Precizno oblikovan kroz arhivsku građu i snažna svjedočanstva“ – tim je riječima žiri opisao
pobjednički film “Mirotvorac” (Factum, 2025.) redatelja Ivana Ramljaka. Ovaj dokumentarac vraća dostojanstvo i glas čovjeku kojeg su mnogi željeli utišati tada, a žele i danas, te postaje „moralni čin otpora zaboravu i podsjetnik na žrtvu Josipa Reihla-Kira – Mirotvorca“. Osim što je osvojio nagradu za najbolji film, “Mirotvorac” je ponio i nagradu publike, s visokom prosječnom ocjenom 4,85.
Organizatori iz Udruge Liburnia Film Festival su prilikom dodjele nagrade u opatijskom
Centru Gervais podsjetili kako je danas,
“U vremenima u kojima se nasilno otkazuju festivali, prijeti se umjetnicima i kulturnim djelatnicima te smanjuje prostor kreativnog i kulturnog stvaralaštva, više nego ikad važno imati platformu za slobodno kulturno-umjetničko djelovanje jer ono otvara prostor za kritičko promišljanje, dijalog i stvaranje društva koje se ne boji različitosti” rekao je Oliver Sertić, programski direktor 23. LFF-a prilikom dodjele nagrada.
Posebno priznanje žirija otišlo je Sunčici Ani Veldić za film “O mačkama i ljudima” (3D2D Animatori, 2025). Autorica „na neposredan, autentičan i zaigran način istražuje dubinska pitanja odnosa ljudskog i životinjskog, ženskog tijela i medicinskih režima“, otvarajući univerzalnu raspravu o granici između brige, kontrole i suživota.
Aleš Suk svojim je filmom “(PS)” (UKUS) ponio nagradu za najbolji regionalni film. Autor
„brzim izmjenama motiva i bogatom zvučnom slikom vješto i poetično popisuje tragove
života, suživota i pejzaža nasuprot propustima državnih popisa i institucija“, donoseći snažnu
refleksiju o trajanju, nestajanju i prolaznosti.
Nagrada kritičarke „Dragan Rubeša“, o kojoj je odlučivala kritičarka Jelena Pašić, pripala je Maji Alibegović za film “Moja prijateljica Sely” (Akademija dramske umjetnosti, 2025.). U obrazloženju stoji kako film „istančanom fotografijom, spretnom montažom i sugestivnim pripovijedanjem govori o (ne)pripadanju, prihvaćanju i međusobnim sponama koje prelaze granice prostora i vremena“. Ovaj šarmantni primjer moći dokumentarnog filma pokazuje kako kamera može biti most, ali i prostor transformacije između onoga tko snima i onoga tko je sniman.
O dobitnicima nagrade za najbolji film, najbolji regionalni film i stručnih nagrada 23. LFF-a je odlučivao peteročlani žiri u sastavu: Daniel Bukumirović, novinar i urednik dokumentarne platforme Nova Docu; Olga Dimitrijević, dramaturginja i scenaristica; Katerina Duda, multimedijska umjetnica i filmska autorica; Đuro Gavran, redatelj, snimatelj i producent; te Hrvoje Osvadić, producent i predsjednik Hrvatske udruge producenata. Svim laureatima uručena je statua Saše Jantoleka.
Renata Lučić u filmu “Godina prođe, dan nikako” iznosi vlastitu obiteljsku priču, ali i univerzalni društveni problem. Žiri je istaknuo kako autorica „iz prvog lica govori o velikom društvenom problemu o kojem se rijetko priča“, podsjećajući na podatak da je iz Slavonije u posljednjih 20 godina odselilo čak 120 000 žena. Upravo zato, nagrada za najbolju režiju pripala je upravo njoj.
Za najbolju fotografiju ove je godine nagrađena Magdalena Ptiček. Njezin rad na filmu “Terenska nastava” Joze Schmucha „na vizualno upečatljiv, strukturiran i nenametljiv način uvlači gledatelja u stroj za stvaranje kolektivne svijesti“, što je bilo presudno za odluku žirija.
Montažerka Sara Gregorić ovjenčana je priznanjem za najbolju montažu. U filmu “Lekcije mog tate” „sjajne tranzicije kroz vrijeme i pažljivo birane slike i riječi iz života Dalije Dozet, njenog preminulog oca i najbliže porodice“ oblikuju emotivnu i univerzalnu priču o sjećanju, nasljeđu i gubitku.
Zvuk je u filmu “Naš vrt na kraju svijeta” postao punopravni nositelj atmosfere i priče. „U ovom filmu, zvuk funkcionira u sinergiji s pejzažem, a sama zvučna dramaturgija postaje nosilac atmosfere i naracije“ – stoji u obrazloženju nagrade koja je pripala dizajneru zvuka Sebastijanu Borovčaku.
